Nakon Opatije, „Novi horizonti“ Ane Radišić 14. i 15. listopada dolaze pred splitsku publiku. U razgovoru za Glas Dalmacije otkriva zašto joj je važno spojiti razgovore uživo s radionicama, kakvu energiju očekuje u gradu svojih korijena i zašto ne vjeruje u gotove recepte za osobni razvoj.
Nakon Opatije, Novi horizonti dolaze u Split. Zašto je upravo Split bio prirodan izbor za sljedeću postaju projekta i što želite da splitska publika ponese sa sobom nakon ova dva dana?
Split mi je bio potpuno prirodan izbor, i profesionalno i osobno. Kvarner je mjesto mog rođenja i odrastanja, a Dalmacija je priča o mojim korijenima. Moj tata je Splićanin, mama je iz okolice Šibenika, uz dalmatinski temperament sam odrasla, a uz Kaštel Kambelovac, Raslinu i Vis vežu me obitelj i brojne uspomene.
Zato u Split ne dolazim kao u neki novi grad. Dolazim, na neki način, doma. A što bih voljela da ljudi ponesu? Ne mislim da jedan događaj treba nekome promijeniti život. Ali ako nakon ova dva dana netko ode kući s jednim pitanjem koje si prije nije postavljao, jednom mišlju koja ga je dotaknula ili odlukom da napravi nešto što dugo odgađa – napravili smo puno.
Tema splitskog izdanja je „Iskra koja pokreće sve”. Kada pogledate vlastiti život i karijeru, možete li prepoznati svoju iskru, tj. trenutak, odluku ili možda susret koji vas je usmjerio prema onome što danas radite?
Ne znam mogu li izdvojiti jedan trenutak. Kod mene je to više bio niz malih odluka koje su me, kada ih danas pogledam unatrag, dovele upravo ovdje.
Studirala sam pravo, bavila se sportom, radila na televiziji, u glazbenim i zabavnim formatima, upoznavala potpuno različite ljude i svako od tih iskustava izgradilo je neki dio mene. Ali ako moram pronaći zajedničku nit, onda je to znatiželja. Oduvijek me zanimalo što se nalazi iza onoga što vidimo. Tko je čovjek kada maknemo profesiju, rezultat, funkciju, javnu sliku?
Cijela ova priča nastala je upravo iz te potrebe da imam više vremena za čovjeka i razgovor. A možda je moja iskra zapravo i hrabrost da poslušam intuiciju kada mi kaže da je vrijeme krenuti nekim drugim putem, čak i onda kada još ne znam točno kamo vodi.
U svojim razgovorima često idete dalje od uspjeha, titula i onoga što vidimo izvana. Što vas danas najviše zanima kod ljudi i koje su vas životne priče kroz „Putem oblaka” najviše mijenjale i osobno?
Danas me možda najmanje zanima ono što o nekome već mogu pročitati.
Zanima me što ga je oblikovalo. Čega se bojao. Što ga je slomilo, a što ponovno sastavilo. Što je morao pustiti da bi mogao krenuti dalje. Kako izgleda kada ostane sam sa sobom, bez publike, funkcije i rezultata.
Teško mi je izdvojiti pojedine priče jer me svaka na neki način pomaknula. Neke su me naučile strpljenju, neke zahvalnosti, neke tome koliko malo zapravo znamo o borbama ljudi koje svakodnevno susrećemo.
Možda je najveća promjena koju su ti razgovori napravili u meni to što danas još manje sudim, a još više slušam. Jer gotovo uvijek postoji dio nečije priče koji ne vidimo.
Split ima snažan karakter, posebnu energiju, ali i publiku koja vrlo jasno pokazuje što misli i osjeća. Kakvu energiju očekujete na Novim horizontima u Splitu i mislite li da će se razlikovati od one koju ste doživjeli u Opatiji?
Sigurno će biti drugačija i upravo tome se veselim. Opatija je imala posebnu emociju jer je bila prva. Tu je bilo i uzbuđenja i neizvjesnosti – prvi put smo ideju koju smo toliko dugo nosili iznijeli pred publiku i gledali kako živi izvan naših planova i ekrana.
Od Splita očekujem temperament. Direktnost i reakciju ću sigurno dobiti, emociju želim potaknuti, a možda ćemo čuti i nešto glasniju publiku. Ovdje ljudi vrlo jasno pokažu kada ih nešto dotakne, ali i kada ih nije dotaknulo. I upravo se toj iskrenosti veselim.
Okupili ste više od 20 ljudi vrlo različitih životnih i profesionalnih puteva. Što povezuje Blanku Vlašić, Dinu Levačić, Petra Metličića, Zdravka Marića, Anu Gruicu Uglešić i ostale goste kada maknemo njihove poznate biografije i uspjehe?
Upravo ono što najčešće ne stane u biografiju. Iza svakog velikog rezultata postoji puno dana u kojima nitko nije znao kako će priča završiti. Postoje odluke, odricanja, pogreške, strahovi, promjene, privatne borbe i trenuci kada moraš ponovno pronaći sebe.
Gosti koje okupljamo dolaze iz potpuno različitih područja i upravo mi je to važno. Ne tražimo jednu definiciju uspjeha niti jedan recept za život.
Kada maknemo sve ono po čemu ih javnost poznaje, ostaju ljudi koji su morali donositi odluke, nositi njihove posljedice, prilagođavati se promjenama i nastavljati dalje. A to je iskustvo u kojem se svatko od nas može negdje prepoznati.
Novi horizonti ne ostaju samo na razgovorima, tu su radionice, meditacija, disanje i pilates. Zašto vam je važno da ljudi ne dođu samo poslušati tuđe priče, nego da zastanu, okrenu se sebi i možda sami pokrenu neku promjenu?
Zato što ne želim da „Novi horizonti” budu samo još jedan događaj na kojem ćemo dva dana sjediti, slušati druge kako govore o životu, a onda ustati i nastaviti potpuno jednako.
Razgovor može otvoriti pitanje, ali ponekad nam je potrebno i stati. Udahnuti. Osjetiti vlastito tijelo. Maknuti telefon. Biti malo u tišini. Ili čuti nečiji primjer i dobiti konkretan alat koji nam može olakšati svakodnevicu.
Zato su logoterapija, art terapija, meditacija, disanje i pilates prirodan dio cijele priče. Ne kao još jedna obaveza koju moramo „odraditi” da bismo bili bolja verzija sebe, nego upravo suprotno, kao dopuštenje da na trenutak ništa ne moramo osim biti. Ako kroz ta dva dana uspijemo ljudima ponuditi prostor da čuju druge, ali i malo bolje čuju sebe, onda cijela priča dobiva puno dublji smisao.
Imate li već jasnu sliku koliko daleko želite odvesti ovu priču ili namjerno ostavljate prostor da vas ona sama odvede prema nekim novim horizontima?
Imam smjer, ali ne želim imati unaprijed ispisan cijeli put. Tako je bilo i s „Putem oblaka”. Nisam prije nekoliko godina mogla znati da će iz jednog podcasta nastati platforma, različite edicije, događanja uživo, putovanja izvan Hrvatske i na kraju „Novi horizonti”.
Naravno da danas razmišljam poduzetnički, planiram, postavljamo ciljeve i zajedno kao tim gradimo čvrste temelje. Ali želim ostaviti dovoljno prostora intuiciji, ljudima koje susrećemo i prilikama koje danas još ne možemo predvidjeti. Neke od najboljih stvari na ovom putu nisu nastale zato što su bile zapisane u planu, nego zato što smo ih znali prepoznati kada su se pojavile.
Što su za vas „novi horizonti”? I gdje nakon Splita?
Za mene novi horizont nije nužno novo mjesto. To može biti nova ideja, čovjek kojeg upoznaš, razgovor koji ti promijeni perspektivu, odluka koju se napokon usudiš donijeti ili jednostavno drugačiji pogled na život koji već imaš.
Možda je zato taj naziv toliko moj. Horizont uvijek vidiš ispred sebe, ali nikada zapravo ne dođeš do njega. Kako se ti pomičeš, pomiče se i on.
A gdje nakon Splita? Idemo dalje. Neke postaje već postoje u našim planovima, neke ćemo tek otkriti, a u neke ćemo se gradove ponovno vraćati.
Ali jedno znam, Split nije kraj putovanja. Tek smo uzletjeli. A nebo? Ono nema granica.