Sa portala ŠibenikIN prenosimo dvije potresne priče i traumatična iskustva s odjela ginekologije, kako bi tema koju je pokrenula saborska zastupnica Ivana Ninčević-Lesardić ostala u fokusu javnosti, javile su se dvije žene s pričama iz šibenske i kninske bolnice.
Priča 1.
Vjerujem da nijednoj ženi nije lako govoriti o negativnim iskustvima iz raznih ljudskih obzira, strahova i slično. Ja ću iznijeti svoje iskustvo i razočarenje prilikom porođaja u šibenskoj bolnici, ali isto tako i pohvale.
Došavši na odjel nakon puknuća vodenjaka čekala sam vrijeme za porod. Babica me polegla na krevet, trudovi su krenuli, rekla je da je sad sve na meni i da tiskam i rodim dijete, dok je ona sjedila u prostoriji do moje. Rekla sam da ću se truditi surađivati, samo da me upozna kako i sto činiti, ipak jedno je gledati dokumentarce o porodu, a drugo je kad se porađaš. Sati su prolazili, dijete nije izlazilo, molila sam sa suzama u očima babicu da bar bude u istoj prostoriji sa mnom, jer sam gubila snagu i samopouzdanje da ću poroditi dijete.
Dobila sam drip, kakila sam i piškila na plahte, klistir se nije dobivao, bilo mi je neugodno…babica me ukorila kako sam bila dobra, a sad je već nerviram… Nakon nekog vremena bebini otkucaji srca su usporili i morala sam stati s tiskanjem, opet sam bila iskritizirana… Krenuli smo sa tiskanjem u polustajućem položaju i konačno se nazirala bebina glavica … Opet su me legli i opet je beba zapela, donijeli su vakuum, došao je doktor, nekoliko puta snažno držao pritisnut gornji dio trbuha. Trudove uz drip nisam osjećala, samo konstantnu bol.
Uspjeli su uz vakuum izvuci bebu, uz komentar: ‘Vidi sta ti je mater napravila!’ (glavica je bila izdužena). Smjestivši me u sobu, donijeli su bebu na hranjenje, pogledali moje bradavice i rekli: ‘a, nema ništa od ovih!’, opet dajući mi podršku i dižući mi samopouzdanje za poludit!
Nakon svega, sutradan se pojavila druga babica kojoj me preporučila rodica, obzirom da ne znam nikog iz Šibenika, koja mi je dala svu potrebnu pomoć i pažnju kako bi uspjela naučiti podojiti svoje prvorođeno dijete, bez čijeg upornog savjetovanja ne bi uspjelo, i radi takvih pojedinaca sam zahvalna kao sto sam radi onih drugih tužna. Kad se prvi put susrećete s nečim i ne znate ništa, očekujete podršku na svakom nivou od osoblja, i dobro je dok sve ide kako treba, ali što kad se zakomplicira, jer u pitanju su životi, a ne kruške i banane.
Priča 2.
Bilo je to prije deset godina. Imala sam spontani u kninskoj bolnici. Prokrvarila sam, otišla u Knin u bolnicu gdje me je dočekao doktor ginekolog pregledao i rekao ‘ovo se mora kiretirat’.
Čekala sam na odjelu dva sata, doktor je došao i počinje. Legla sam ne znajući što me zapravo čeka. vezali su mi prvo noge pa onda ruke, počelo je mučenje koje se ne može riječima opisati. Osjetila sam svako struganje na živo bez ikakve anestezije, na medicinskoj sestri se vidjelo koliko joj je žao i samo je govorila ‘izdrži još malo’, a doktor je cijelo vrijeme zviždao i pjevuškao.
Kada je napokon sve bilo gotovo ležala sam 15 minuta sklupčana u krevetu kao da me netko isprebijao i ostavio da ležim. Pustili su me kući nakon nekih dva sata. Imala sam još dva spontana, jedan u Splitu, jedan opet u Kninu, ali sam se opametila i tražila da me uspavaju.